Reforma izbornog sustava i pitanje preferencijalnih glasova
Luka, 19. lipnja 2025. – Svake četiri godine, Hrvatska prolazi kroz ritual koji se svečano naziva “festivalom demokracije”. Političke stranke, naoružane sloganima, obećanjima i osmjesima s plakata, pozivaju građane da iskoriste svoje temeljno pravo – da biraju one koji će u njihovo ime upravljati državom. Ipak, ispod te fasade demokratskog slavlja, krije se duboko, strukturno nezadovoljstvo i cinična apatija koja proizlazi iz jednog temeljnog osjećaja: osjećaja da stvarna moć izbora ne leži u rukama birača, već u zatvorenim sobama stranačkih vrhuški. U samom srcu te disfunkcionalnosti nalazi se pitanje izbornog sustava, a unutar njega, kao simbol lažne nade i izigranih očekivanja, stoji institut preferencijalnog glasanja. Analiza ovog problema nije samo tehničko-pravno pitanje; ona je rendgenska snimka hrvatske političke kulture, ogledalo partitokracije koja je otela državu i razotkrivanje jednog od ključnih mehanizama kojim se održava status quo.
Anatomija Kontrolirane Demokracije: Sustav Dizajniran za Samoodržanje
Da bismo razumjeli zašto je preferencijalno glasanje u Hrvatskoj više farsa nego stvarna demokratska alatka, moramo prvo secirati sustav u koji je umetnuto. Hrvatski izborni model za parlamentarne izbore je proporcionalni sustav s deset velikih, višemembranskih izbornih jedinica, gdje svaka bira 14 zastupnika. Na papiru, ovo zvuči pravedno – postotak glasova trebao bi se otprilike preslikati u postotak mandata. Međutim, đavao se, kao i uvijek, skriva u detaljima koji su pažljivo skrojeni da služe interesima velikih, etabliranih stranaka, primarno HDZ-a i SDP-a, koje su desetljećima oblikovale ovaj sustav prema vlastitim potrebama.
Prvi problem su same izborne jedinice. Njihova veličina i nelogično iscrtane granice (koje je Ustavni sud više puta proglasio problematičnima zbog demografskih promjena) u potpunosti razvodnjavaju vezu između birača i izabranog zastupnika. Tko je “moj” zastupnik iz, primjerice, VII. izborne jedinice koja se proteže od zapadnog dijela Zagreba, preko Karlovca, do Gorskog kotara i obale? Odgovor je – nitko i svi. Zastupnik ne odgovara određenom gradu ili kvartu, već isključivo stranci koja ga je stavila na listu. Njegov opstanak ne ovisi o rješavanju problema lokalne zajednice, već o poslušnosti šefu stranke.
U takav sustav, pod pritiskom javnosti i građanskih inicijativa, 2015. godine uveden je preferencijalni glas. Biračima je dana mogućnost da, osim za listu, zaokruže i jednog kandidata s te liste kojem daju prednost. Ideja je bila plemenita: omogućiti kvalitetnim, prepoznatljivim i vrijednim pojedincima da preskoče više rangirane, ali često anonimne i podobne stranačke vojnike. No, politička elita pobrinula se da ovaj potencijalno opasan alat za njihovu moć bude učinkovito steriliziran. Postavljen je izborni prag od 10% unutar liste. To znači da kandidat, da bi bio izabran temeljem preferencijalnih glasova, mora osvojiti najmanje 10% od ukupnog broja glasova koje je osvojila njegova lista.
U praksi, ovaj prag je gotovo nepremostiva prepreka. Ako jedna lista u izbornoj jedinici osvoji, recimo, 80.000 glasova, kandidat s nižeg mjesta treba prikupiti više od 8.000 osobnih glasova da bi preskočio kolege. To je zadatak koji je moguć isključivo za nositelja liste (koji je ionako prvi), ekstremno popularne lokalne čelnike (poput gradonačelnika velikih gradova) ili medijski sveprisutne osobe. Za prosječnog, pa čak i natprosječno kvalitetnog, ali manje poznatog kandidata, to je nemoguća misija. Stranke su tako dobile savršen alibi: uvele su “europski standard” preferencijalnog glasanja, dok su istovremeno osigurale da on u 99% slučajeva neće imati nikakav učinak. Građanima je dana iluzija izbora, dok je stvarna moć kadroviranja ostala čvrsto u rukama predsjednika stranaka. Onaj tko sastavlja listu, taj i bira zastupnike.
Preferencijalni Glas kao Simptom, a ne Lijek
Debata koja se u Hrvatskoj vodi oko preferencijalnog glasanja stoga je često promašena. Građanske inicijative i manje stranke s pravom traže smanjenje praga s 10% na 3% ili čak njegovo potpuno ukidanje, kao i uvođenje tri ili više preferencijalna glasa. Njihova argumentacija je jasna i logična: to bi povećalo odgovornost zastupnika prema biračima, potaknulo unutarstranačku kompeticiju i otvorilo vrata novim licima. Međutim, one nailaze na zid šutnje ili ciničnih izgovora vladajućih struktura.
Argumenti protiv smanjenja praga, koje plasiraju velike stranke, uvijek su isti i lako se dekonstruiraju. Prvi je argument “stabilnosti”, prema kojem bi prevelik utjecaj birača doveo do kaosa, nepredvidljivosti i izbora “neozbiljnih” kandidata. Ovo je duboko nedemokratska i patronizirajuća teza koja u suštini poručuje da su građani preglupi da bi znali tko ih treba predstavljati te da stranačka vrhuška to zna bolje. Drugi argument je “funkcionalnost kluba zastupnika”, prema kojem bi zastupnici izabrani preferencijalnim glasovima bili “slobodni strijelci” koji ne bi poštovali stranačku stegu, što bi otežalo rad Vlade i parlamentarne većine. Ovo je najiskreniji argument od svih, jer razotkriva srž problema: stranke ne vide zastupnike kao predstavnike naroda, već kao “glasačku mašineriju” čiji je jedini zadatak da drže ruku u zraku kada šef naredi. Slobodouman i odgovoran zastupnik koji misli svojom glavom za njih nije vrlina, već opasnost.
No, čak i da se prag smanji, postavlja se pitanje bi li to suštinski riješilo problem. Preferencijalno glasanje unutar postojećih, ogromnih izbornih jedinica i dalje bi favoriziralo isključivo medijski eksponirane pojedince. Kampanja za preferencijalni glas zahtijeva ogroman novac i medijsku vidljivost koju si običan čovjek ne može priuštiti. To bi moglo dovesti do parlamenta koji nije nužno kvalitetniji, već samo sastavljen od bogatijih i poznatijih lica – lokalnih šerifa, estradnih zvijezda i populista. Preferencijalno glasanje je, dakle, samo jedan komadić slagalice. Bez korjenite reforme koja bi uključivala smanjenje i redefiniranje izbornih jedinica kako bi se stvorila stvarna veza između birača i zastupnika, ono ostaje samo kozmetički popravak na trulim temeljima.
Kultura Otpora Promjenama: Zašto se Ništa Ne Mijenja?
Ciklički, pred svake izbore, tema izborne reforme se aktualizira. Manje stranke i građanske udruge dižu glas, mediji objavljuju analize, a velike stranke obećavaju “razmotriti” promjene, da bi nakon izbora sve bilo gurnuto pod tepih. Zašto postoji toliki otpor? Odgovor je bolno jednostavan: postojeći sustav, koliko god bio loš za demokraciju, savršeno je oruđe za održavanje duopola moći HDZ-a i SDP-a.
On im omogućuje potpunu kontrolu nad vlastitim redovima. Mjesto na listi, osobito ono “ulazno”, postaje najvrjednija valuta kojom se nagrađuje poslušnost, a kažnjava kritičko razmišljanje. Ambiciozni stranački kadar zna da njegov napredak ne ovisi o podršci birača, već o milosti predsjednika stranke. To stvara kulturu negativne selekcije, gdje u vrh politike ne dolaze najsposobniji i najmoralniji, već najodaniji. Svaka stvarna reforma koja bi dala moć u ruke birača izravno potkopava ovaj sustav kontrole. To bi značilo da bi predsjednik stranke izgubio svoju glavnu polugu moći. Zato se i odluke Ustavnog suda, koje nalažu promjenu granica izbornih jedinica, provode samo formalno, kozmetički, bez ikakve želje da se uđe u suštinu problema. Vladajućima nije u interesu stvoriti pravedniji sustav; u interesu im je samo sačuvati privid legalnosti postojećeg stanja.
Ovakav sustav proizvodi višestruke negativne posljedice. Prva je spomenuta negativna selekcija kadrova, koja rezultira Saborom čija kvaliteta i kompetentnost često ne zadovoljavaju ni minimalne kriterije. Druga je golema apatija birača. Kada građani shvate da njihov glas ima minimalan utjecaj i da se lica na vlasti mijenjaju, ali sustav ostaje isti, oni odustaju od izbora. Niska izlaznost, osobito među mlađom populacijom, izravna je posljedica ovog osjećaja bespomoćnosti. Ironično, niska izlaznost savršeno odgovara velikim strankama, jer se time povećava relativna težina njihovog discipliniranog, uhljebljenog biračkog tijela, čime se zatvara začarani krug.
Stvarna reforma izbornog sustava u Hrvatskoj nije tehničko, već prvorazredno političko pitanje koje zadire u samu raspodjelu moći u državi. Trenutna postavka nije rezultat slučajnosti ili nemara; ona je svjesno dizajnirana konstrukcija čija je svrha očuvanje partitokratske elite na vlasti. Preferencijalni glas, u svom sadašnjem obliku s pragom od 10%, nije nikakav iskorak prema demokraciji, već cinični trik, komadić stakla bačen pred birače da se dive njegovom lažnom sjaju dok se iza scene odvija stvarna igra moći. Svaka nada da će političke elite, koje od ovog sustava profitiraju, same pokrenuti reformu koja bi im tu moć oduzela, u potpunosti je iluzorna. One to nikada neće učiniti svojevoljno. Promjena se neće dogoditi u saborskim klupama, kroz rad povjerenstava ili fine akademske rasprave. Ona se može dogoditi isključivo izvana – kroz oblik snažnog, organiziranog i dugotrajnog pritiska javnosti, građanskih inicijativa i medija koji bi cijenu održavanja postojećeg stanja učinio politički previsokom. Dok se takva kritična masa ne stvori, hrvatski će birači i dalje izlaziti na “festivale demokracije”, sudjelujući u ritualu u kojem im je dopušteno da potvrde liste, ali ne i da istinski biraju ljude.
