Nakon gotovo tri godine mukotrpnih pregovora, obilježenih dubokim ideološkim i ekonomskim podjelama, Intervladino pregovaračko tijelo (INB) Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) dovršilo je nacrt prvog globalnog ugovora o pandemijama. Tekst, koji predstavlja vrhunac jednog od najambicioznijih pothvata u povijesti multilateralne diplomacije u zdravstvu, sada kreće na svoj konačni put prema Svjetskoj zdravstvenoj skupštini u svibnju 2026. godine. Njegov cilj je monumentalan: stvoriti pravno obvezujući okvir koji će osigurati da čovječanstvo više nikada ne ponovi katastrofalne greške i nejednakosti koje su obilježile odgovor na pandemiju bolesti COVID-19. No, dok jedni u njemu vide svjetionik nade i razuma, drugi ga smatraju razvodnjenim kompromisom koji nije uspio ispuniti svoja početna obećanja.
Ideja za ovakav sporazum rođena je iz pepela i kaosa 2020. godine. Dok se svijet borio s nevidljivim neprijateljem, globalna solidarnost, koja se često uzima zdravo za gotovo, raspala se zapanjujućom brzinom. Granice su se zatvarale, bogate zemlje gomilale su osobnu zaštitnu opremu, respiratore i, kasnije, cjepiva, dok su siromašnije nacije ostavljene da se snalaze kako znaju. “Nacionalizam cjepiva” postao je fraza koja je bolno sažela moralni i strateški neuspjeh globalne zajednice. U tom ozračju, u prosincu 2021., na posebnom zasjedanju Svjetske zdravstvene skupštine, 194 države članice SZO-a donijele su povijesnu odluku o pokretanju pregovora. Zadatak je bio jasan: izgraditi arhitekturu globalne zdravstvene sigurnosti koja se neće temeljiti na milostinji, već na zajedničkoj odgovornosti i pravednosti.
Sukob vizija: Pravednost protiv inovacija
Put do finalnog nacrta bio je sve samo ne lak. Pregovaračke sobe u Ženevi postale su poprište sudara dvaju fundamentalno različitih svjetonazora. S jedne strane stajale su zemlje u razvoju, okupljene prvenstveno oko Afričke skupine i zemalja Latinske Amerike. Njihov je stav bio ukorijenjen u gorkom iskustvu pandemije bolesti COVID-19. Argumentirale su da su njihovi znanstvenici brzo dijelili uzorke virusa i genomske podatke, što je omogućilo farmaceutskoj industriji na Zapadu da u rekordnom roku razvije cjepiva. No, kada su ta ista cjepiva postala dostupna, te su se zemlje našle na kraju reda, prisiljene plaćati visoke cijene ili čekati na donacije koje su stizale prekasno i u nedovoljnim količinama. Njihov ključni zahtjev bio je pravednost – equity. Inzistirale su na mehanizmu koji bi im jamčio pristup cjepivima, lijekovima i dijagnostici koji nastanu kao rezultat njihovog dijeljenja podataka o patogenima.
S druge strane stajale su razvijene zemlje, domovi velikih farmaceutskih kompanija, poput Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i zemalja Europske unije. Iako su načelno podržavale ideju pravednosti, njihova je glavna briga bila zaštita intelektualnog vlasništva i održavanje sustava koji potiče inovacije. Tvrdili su da bi prisilno odricanje od patenata ili previše rigidni zahtjevi za dijeljenjem tehnologije ugušili privatna ulaganja u istraživanje i razvoj, ostavljajući svijet ranjivijim u budućim krizama. Farmaceutska industrija, moćan lobistički glas u ovim pregovorima, upozoravala je da je brzina razvoja cjepiva protiv bolesti COVID-19 bila moguća upravo zbog postojećeg sustava zaštite intelektualnog vlasništva.
Kompromis oko PABS sustava
U središtu ovog sukoba našao se takozvani PABS sustav (Pathogen Access and Benefit-Sharing System – Sustav za pristup patogenima i podjelu koristi). To je postalo najkontroverznije i najsloženije pitanje pregovora. Zemlje u razvoju tražile su da PABS bude pravno obvezujući mehanizam koji bi farmaceutskim kompanijama, koje dobiju pristup genetskim podacima o novom virusu preko globalnog sustava SZO-a, nametnuo obvezu da 20% svoje proizvodnje (10% kao donaciju i 10% po neprofitnim cijenama) odmah stave na raspolaganje SZO-u za distribuciju u zemljama s niskim i srednjim prihodima. Razvijene zemlje i industrija smatrale su ovaj zahtjev nerealnim i štetnim za poslovne modele.
Nakon mjeseci pat-pozicije, konačni nacrt donosi kompromisno rješenje. PABS sustav je uključen, ali u nešto fleksibilnijem obliku. Proizvođači koji koriste podatke iz SZO-ovog sustava bit će obvezni dati doprinos globalnoj opskrbi. Taj doprinos može biti u obliku proizvoda u stvarnom vremenu (cjepiva, lijekovi) ili financijskih sredstava. Točan postotak i mehanizam aktivacije bit će definirani dodatnim protokolima, što ostavlja prostor za buduće pregovore, ali i potencijalne nesuglasice. Ipak, sama činjenica da je načelo “podjele koristi” ušlo u tekst ugovora predstavlja značajnu pobjedu za zemlje u razvoju i presedan u međunarodnom zdravstvenom pravu.
Jačanje lanaca opskrbe i pristup “Jedno zdravlje”
Drugi ključni stup ugovora je jačanje globalnih lanaca opskrbe. Slike gomilanja maski i medicinske opreme na početku 2020. godine duboko su urezane u kolektivno pamćenje. Ugovor predviđa stvaranje globalne mreže za logistiku i opskrbu kako bi se spriječili nacionalni protekcionizam i zabrane izvoza ključnih dobara tijekom zdravstvene krize. Države se obvezuju na veću transparentnost u pogledu svojih zaliha i proizvodnih kapaciteta te na suradnju kako bi se resursi pravednije raspodijelili.
Treći, jednako važan element, je usvajanje pristupa “Jedno zdravlje” (One Health). Znanstvena zajednica već dugo upozorava da je zdravlje ljudi neraskidivo povezano sa zdravljem životinja i stanjem okoliša. Procjenjuje se da oko 75% novih zaraznih bolesti potječe od životinja (zoonoze). Ugovor poziva na jačanje nadzora na sučelju čovjek-životinja-okoliš, bolju regulaciju tržišta živim životinjama i integriraniji pristup prevenciji pandemija koji nadilazi uski okvir humane medicine.
Borba s dezinformacijama i put do ratifikacije
Istovremeno, ugovor se morao boriti i s valom dezinformacija. Tijekom pregovora, društvenim mrežama širile su se teorije zavjere koje su tvrdile da SZO ovim ugovorom želi preuzeti nacionalni suverenitet, nametati obvezna cijepljenja i globalne karantene. Ove tvrdnje, iako potpuno neutemeljene, naišle su na plodno tlo u dijelu javnosti koji je postao skeptičan prema institucijama nakon pandemije. Zbog toga su pregovarači u finalni tekst eksplicitno unijeli klauzule koje naglašavaju da države zadržavaju puno suvereno pravo da odlučuju o vlastitim javnozdravstvenim politikama. Ugovor ne daje SZO-u nikakve ovlasti da nameće mjere pojedinim zemljama. On je, po svojoj prirodi, okvir za suradnju, a ne instrument globalne vlasti.
U konačnoj analizi, Pandemijski ugovor je upravo ono što je proizvod kompleksnog, multilateralnog svijeta – kompromis. On nije savršeno rješenje koje su priželjkivali idealisti, ali nije ni beznačajan dokument. Njegova najveća vrijednost leži u uspostavljanju načela da je globalna zdravstvena sigurnost zajednička odgovornost i da pravednost mora biti u središtu svakog budućeg odgovora na pandemiju. Uspjeh ili neuspjeh ovog povijesnog dokumenta neće ovisiti o riječima na papiru, već o političkoj volji i etičkom kompasu lidera kada se suoče sa sljedećom krizom. Pandemija COVID-19 naučila nas je bolnu lekciju: “nitko nije siguran dok svi nisu sigurni”. Ovaj ugovor je prvi, nesiguran, ali neophodan korak da se ta lekcija pretoči u djelo. Pravi test njegove snage tek dolazi.
