Povećanje vojnog proračuna na 2,5 % BDP-a: obrana ili politizacija?
Luka, 19. lipnja 2025. – U hodnicima Banskih dvora i Ministarstva obrane, kao i u medijskom prostoru diljem Europe, odjekuje nova mantra: sigurnost. Brutalna agresija na Ukrajinu djelovala je kao defibrilator na uspavanu svijest Zapada, bolno podsjetivši da konvencionalni rat na europskom tlu nije relikt prošlosti, već zastrašujuća sadašnjost. U tom novom, tmurnom geopolitičkom krajoliku, vlade diljem kontinenta, od Berlina do Varšave, posežu za istim odgovorom – drastičnim povećanjem vojnih proračuna. Hrvatska, kao lojalna članica NATO saveza, ne samo da slijedi taj trend, već ga i predvodi, najavljujući ambiciozan cilj izdvajanja čak 2,5% bruto domaćeg proizvoda za obranu. Na površini, ova odluka djeluje kao logičan, neupitan i odgovoran odgovor na novonastale prijetnje. Predstavlja se kao nužan korak u modernizaciji oružanih snaga, ispunjavanje savezničkih obveza i jačanje nacionalne suverenosti. No, ispod te službene, patriotski obojene retorike, krije se složeno klupko pitanja koja zadiru duboko u ekonomsku realnost, strateške prioritete i, neizbježno, u samu srž hrvatske politike. Je li ovo zaista isključivo čin razborite obrambene politike ili je monumentalno povećanje vojnog proračuna, u jednakoj ili čak većoj mjeri, i prvorazredni čin politizacije – oruđe za demonstraciju snage, prikupljanje političkih bodova i perpetuiranje određenih narativa, uz opasnost zanemarivanja drugih, možda i hitnijih, nacionalnih potreba?
Argument “Obrane” – Službeni Narativ
Argumentacija koja stoji iza odluke o povećanju proračuna naizgled je neoboriva i počiva na nekoliko čvrstih stupova. Prvi i najjači je ispunjavanje NATO obveza. Cilj od 2% BDP-a za obranu nije novost; on je godinama bio kamen spoticanja unutar Saveza, a države poput Hrvatske redovito su bile prozivane zbog nedovoljnog izdvajanja. U kontekstu rata u Ukrajini, dostizanje i prestizanje tog cilja postalo je pitanje kredibiliteta. Time se šalje jasna poruka saveznicima, primarno Sjedinjenim Američkim Državama, da Hrvatska svoj dio tereta shvaća ozbiljno. To je diplomatska investicija u kolektivnu sigurnost, polica osiguranja koja jamči da će članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora ostati na snazi.
Drugi stup je neosporna potreba za modernizacijom. Oružane snage Republike Hrvatske desetljećima su bile sustavno zanemarivane. Velik dio tehnike potječe još iz Domovinskog rata ili je naslijeđen iz doba Jugoslavije. Nabava eskadrile borbenih aviona Rafale, oklopnih vozila Bradley i Patria, te helikoptera Black Hawk predstavljaju kvantni skok u sposobnostima, ali su istovremeno i financijski iznimno zahtjevni projekti koji gutaju milijarde eura. Daljnje opremanje Hrvatske ratne mornarice, protuzračne obrane i pješaštva zahtijeva kontinuirano i značajno financiranje. Argument glasi: bez modernog naoružanja, vojska je samo ceremonijalna institucija, a ne stvarna sila odvraćanja.
Treći, često prešućeni, ali uvijek prisutni argument je regionalna nestabilnost. Iako se direktna vojna prijetnja od susjeda čini malo vjerojatnom, stanje u Bosni i Hercegovini, napetosti na Kosovu i općenita nepredvidivost Balkana služe kao konstantan podsjetnik da mir nije zajamčen. Jaka vojska, u toj vizuri, nije samo obrana od vanjskog agresora, već i stabilizirajući faktor u regiji i jamac hrvatskog utjecaja.
Argument “Politizacije” – Kritička Perspektiva
Međutim, kada se zagrebe ispod ove službene fasade, pojavljuje se druga, puno kompleksnija slika koja otvara prostor za kritičku analizu i sumnju u stvarne motive. Prvi element politizacije leži u samom narativu. Za vladajuću stranku, HDZ, koja svoju politiku temelji na stupovima suverenizma i domoljublja, velika ulaganja u vojsku predstavljaju savršen politički alat. Vojne parade, primopredaje nove opreme i slike premijera u društvu vojnika i generala snažne su vizualne poruke koje rezoniraju s njihovim biračkim tijelom. To je demonstracija snage i državnosti, podsjetnik na pobjedu u Domovinskom ratu i ispunjenje Tuđmanove vizije jake Hrvatske. U političkom marketingu, Rafale na nebu iznad Zagreba vrijedi više od stotina govora o gospodarskom rastu. U tom smislu, vojska postaje više od obrambenog mehanizma; ona postaje simbol političke moći i nacionalnog ponosa koji se može unovčiti na izborima.
Drugi, puno opasniji element je netransparentnost i nedostatak strateške debate. Odluka o izdvajanju 2,5% BDP-a donesena je relativno naglo, bez široke javne rasprave o tome *kako* će se taj novac točno potrošiti. Koji su stvarni sigurnosni prioriteti Hrvatske? Je li nam prijetnja konvencionalni napad oklopnim divizijama, pa su nam stoga potrebni tenkovi i borbena vozila? Ili su realnije prijetnje hibridnog karaktera – cyber napadi na kritičnu infrastrukturu, kampanje dezinformiranja, terorizam, ekonomska ucjena ili prirodne katastrofe poput požara i poplava s kojima se borimo svake godine? Kupujemo li opremu koja nam je potrebna da se obranimo od najvjerojatnijih prijetnji, ili kupujemo opremu koja izgleda najimpresivnije? Nedostatak jasne, dugoročne i javno komunicirane obrambene strategije ostavlja prostor za sumnju da se nabave vrše ad-hoc, pod utjecajem lobija proizvođača naoružanja ili na temelju političke atraktivnosti, a ne stvarne potrebe. Kronični sukobi na relaciji Vlada-Predsjednik oko pitanja obrane samo dodatno potvrđuju da ne postoji jedinstvena vizija, već da se i ova ključna državna politika koristi za međusobna politička prepucavanja.
Najteže pitanje koje proizlazi iz ove odluke jest pitanje oportunitetnog troška. Dva i pol posto BDP-a za državu s ekonomijom i socijalnim problemima poput Hrvatske predstavlja astronomsku svotu. To je novac koji se neće uložiti negdje drugdje. Dok se milijarde eura usmjeravaju u vojsku, hrvatsko zdravstvo puca po šavovima, s listama čekanja koje se mjere u mjesecima i godinama. Obrazovni sustav vapi za reformom i ulaganjima, s učiteljima koji su potplaćeni i školama koje prokišnjavaju. Znanost i istraživanje, ključni za dugoročni razvoj, kronično su podfinancirani. Post-potresna obnova Zagreba i Banije odvija se puževim korakom. Mirovinski sustav je na klimavim nogama. Stoga se postavlja fundamentalno pitanje prioriteta: je li nabava još jedne eskadrile helikoptera važnija od izgradnje novog dječjeg bolničkog odjela? Je li kupovina najnovijeg protuzračnog sustava preča od osiguravanja dostojanstvenih mirovina? Odluka o vojnom proračunu nije samo sigurnosna, ona je i duboko socijalna i ekonomska. Predstavljajući je isključivo kao pitanje nacionalne sigurnosti, Vlada izbjegava bolnu, ali nužnu raspravu o tome kakvo društvo želimo biti i što su naši stvarni, životni prioriteti.
U konačnici, istina nije crno-bijela. Povećanje vojnog proračuna u današnjem svijetu nije samo hir, već u velikoj mjeri i nužnost. Živjeti u iluziji vječnog mira bilo bi neodgovorno. Hrvatska mora imati sposobnu i modernu vojsku. Međutim, problem nastaje kada se ta nužnost instrumentalizira u političke svrhe i kada se proces odvija bez odgovarajuće transparentnosti i strateškog promišljanja koje bi uključilo sve aspekte nacionalne sigurnosti, a ne samo vojne. Realnost je da je odluka o 2,5% BDP-a jednako vođena geopolitičkim pritiskom i stvarnim potrebama modernizacije, koliko i unutarnjopolitičkom kalkulacijom i željom za projiciranjem slike moći.
Rizik ovakvog pristupa je dvojak. Prvo, postoji opasnost da ćemo potrošiti golem novac na skupu vojnu opremu koja nije optimalno prilagođena najrealnijim prijetnjama s kojima se suočavamo. Drugo, i puno važnije, postoji rizik da ćemo, gradeći vojnu fasadu, zapustiti temelje društva. Država čiji su građani bolesni, siromašni i neobrazovani, čija infrastruktura propada, a mladi odlaze, nije sigurna država, bez obzira na to koliko modernih aviona imala na svom nebu. Stvarna nacionalna sigurnost je puno više od vojne moći; ona je zbroj ekonomske stabilnosti, socijalne kohezije, funkcionalnih institucija i obrazovanog stanovništva. Ignoriranje te činjenice, u ime militarizacije koja dobro izgleda na paradama, dugoročno bi se moglo pokazati kao put u puno dublju i opasniju nesigurnost od one od koje se pokušavamo obraniti.
