U trenutku kada bi jedinstvo trebalo biti najčvršći stup Sjevernoatlantskog saveza, iz Madrida je odjeknula izjava koja prijeti uzdrmati same temelje njegove buduće strategije. Nazvavši neslužbeni prijedlog o izdvajanju čak 5 % bruto domaćeg proizvoda za obranu “nerazumnim”, španjolski premijer Pedro Sánchez nije samo izrazio stav svoje zemlje, već je postao glasnogovornik tihog, ali rastućeg otpora unutar Europe. Njegova najava da Madrid ne namjerava prijeći granicu od 2,1 % BDP-a, i to tek do 2029. godine, otvorila je Pandorinu kutiju nesuglasica uoči srpanjskog summita u Haagu. Ovo nije samo rasprava o brojevima; ovo je fundamentalni sukob vizija o budućnosti europske sigurnosti, ekonomskoj realnosti i političkom opstanku lidera uhvaćenih između čekića vanjskih prijetnji i nakovnja domaćih prioriteta.
Od Walesa do Kijeva: Evolucija cilja od 2%
Da bismo razumjeli dubinu ovog potresa, nužno je vratiti se u ne tako davnu prošlost. Cilj od 2 % BDP-a, koji je godinama bio sveti gral NATO-ove politike, donesen je na summitu u Walesu 2014. godine kao direktan odgovor na rusku aneksiju Krima. Bio je to signal Moskvi, ali i Washingtonu, da su europski saveznici spremni preuzeti veći teret vlastite obrane. Ipak, godinama je taj cilj za mnoge članice bio više aspiracija nego stvarnost.
Sve se promijenilo 24. veljače 2022. Brutalna ruska invazija na Ukrajinu djelovala je kao elektrošok na uspavani kontinent. Njemački kancelar Olaf Scholz proglasio je Zeitenwende, povijesnu prekretnicu, obećavši masovna ulaganja. Diljem Europe, proračuni za obranu počeli su rasti. Činilo se da je NATO pronašao novi smisao postojanja i jedinstvo kakvo nije viđeno od Hladnog rata. Cilj od 2 % odjednom je postao ne strop, već apsolutni minimum.
Ideja od 5% i španjolska crvena linija
No, kako se rat u Ukrajini pretvorio u iscrpljujući sukob, a europske zalihe oružja pokazale opasno tankima, unutar najužih vojnih i političkih krugova počela je kružiti nova, radikalna ideja o cilju od 5 % BDP-a. Upravo je u tom kontekstu izjava Pedra Sáncheza dobila na težini. Španjolska, četvrto po veličini gospodarstvo eurozone, ovim je postala prva velika članica koja je javno i nedvosmisleno povukla crvenu liniju. Sánchezov argument nije utemeljen u pacifističkoj ideologiji, već u sirovoj matematici i političkoj realnosti. Za Španjolsku bi skok na 5 % BDP-a značio izdvajanje dodatnih 40 do 45 milijardi eura godišnje. Takav potez bio bi moguć jedino uz drakonske rezove u socijalnim davanjima, mirovinama i javnim uslugama.
Tri tabora unutar Saveza
Time se unutar NATO-a jasno ocrtavaju tri tabora. Prvi je tabor “jastrebova”, predvođen Poljskom i baltičkim državama. Drugi je tabor “pragmatičara”, čiji je neformalni lider postao Sánchez, a koji tvrde da se obrambeni kapaciteti moraju jačati, ali na održiv i realan način. Treći, i možda najvažniji tabor, su Sjedinjene Američke Države, koje su svjesne da bi postavljanje nerealnog cilja moglo dovesti do pucanja Saveza.
Pobuna koju je pokrenuo Pedro Sánchez nije, dakle, znak slabosti ili manjka predanosti, već prijeko potreban dašak realizma u raspravi koja je prijetila da se odvoji od stvarnosti. Ona pokazuje da se sigurnost jedne nacije ne mjeri samo brojem tenkova i visinom vojnog proračuna, već i snagom njezine ekonomije, socijalnom kohezijom i stabilnošću njezinih demokratskih institucija. NATO se nalazi pred izborom: hoće li postati savez isključivo fokusiran na vojnu moć, riskirajući pritom unutarnje lomove, ili će pronaći novu ravnotežu koja uvažava kompleksnost prijetnji i različitost kapaciteta svojih članica. Odluke donesene u Haagu neće definirati samo odnos snaga s Rusijom, već i dušu samog zapadnog saveza za desetljeća koja dolaze.
