Kada je 61 britanska tvrtka s približno 2 900 zaposlenika završila šestomjesečni pilot „100 : 80 : 100” – sto posto plaće za osamdeset posto radnog vremena uz obvezu sto posto učinka – prosječni je prihod tvrtki porastao 35 %, fluktuacija se prepolovila, a 92 % poslodavaca nastavilo je novim rasporedom. Odjek tog rezultata ubrzo je prešao Kanalski kanal i sletio na zagrebačke LinkedIn feedove: može li Hrvatska prigrliti četverodnevni radni tjedan ili je riječ o skupoj utopiji?
Globalni pokusi – euforija i skepsa na istoj vagi
Islandski javni sektor testirao je skraćeni tjedan na 1,3 % ukupne radne snage; produktivnost je ostala jednaka ili porasla, a 86 % zaposlenih danas može formalno raditi kraće bez gubitka plaće. Belgija je 2022. omogućila redistribuciju 38 sati na četiri dana, motivirana ciljem podizanja stope zaposlenosti na 80 % do 2030. Njemačka je početkom 2024. pokrenula pilot u 45 tvrtki, iako dio ekonomista tvrdi da bi industriji, suočenoj s manjkom radnika, dobro došao duži radni tjedan. Španjolska je otišla najdalje: prijedlog zakona snižava tjednu normu s 40 na 37,5 sati za 12 milijuna zaposlenih.
Hrvatski pioniri i domaća ograničenja
Prvi javno eksponirani pokus pokrenula je 2021. zagrebačka agencija Webpower Adria: isti iznos plaće, slobodan petak i timska autonomija u dogovoru tko dežura za klijente. Rezultat – pad stresa i veća lojalnost, ali i stalna potreba za dežurnim timom. Stillvil iz Sesveta, tvrtka za servis viljuškara, skratila je normu na 36 sati i izvijestila o bržem rješavanju kvarova jer je ekipa odmornija.
Ipak, na razini države i dalje vrijedi standardnih 40 sati. Hrvatska udruga poslodavaca podsjeća da zakon već dopušta kraće radno vrijeme, no upozorava na trošak: „ista plaća za manje sati” znači rast jedinične cijene rada za 20 % ako se produktivnost ne poveća.
Matematika produktivnosti i troška
Prema Državnom zavodu za statistiku, Hrvatska ostvaruje oko 23,2 eura BDP-a po satu rada – treći najniži rezultat u Europskoj uniji. Sat rada od 10 € (pri 40 sati) skače na 12,5 € ako plaća ostane ista, a radni tjedan padne na 32 sata. Poslodavac tu razliku može pokriti na tri načina: rastom prihoda, smanjenjem troškova (manje bolovanja i fluktuacije) ili automatizacijom procesa. U britanskom pilotu tvrtke su podigle produktivnost kompresijom sastanaka i digitalizacijom. No studija na 247 građevinskih radnika u SAD-u pokazala je da preintenzivna kompresija dugih smjena može povećati rizik od ozljeda.
Ljudi u središtu priče – medeni mjesec ili trajna korist?
Radnica IT-tvrtke koja je uvela novi raspored opisuje win-win: „Imam dodatni dan za obitelj, a na poslu sam fokusiranija jer znam da petak ne postoji.” Voditelj prodaje u logistici, s druge strane, kaže da se pritisak ciljeva samo pomaknuo: „Umor je isti, samo zgusnut.” Istraživanje Henley Business School na uzorku od 505 menadžera bilježi: 78 % zaposlenika osjeća manji stres, ali 45 % voditelja brine da će „učinak medenog mjeseca” splasnuti nakon godinu dana. Japanska Microsoftova proba zabilježila je skok produktivnosti od 40 % tijekom ljetnog pilota, no tvrtka ga zasad nije trajno uvela.
Financijska jednadžba i makro perspektiva
Domaće gospodarstvo suočava se s nedostatkom radne snage i nižom produktivnošću; svako skraćivanje fonda sati mora biti fiskalno neutralno. Ministarstvo rada zasad promatra vanjske primjere i poručuje da će „eventualna promjena tjedne norme zahtijevati detaljnu cost-benefit analizu”. Sindikati zagovaraju model skraćenja satnice (32 sata) umjesto sabijanja (četiri duže smjene) te računaju na EU fondove za pilot-projekte, slično islandskoj tranziciji.
Zaključno
Četverodnevni radni tjedan pokazao je potencijal za povećanje dobrobiti zaposlenika i – u određenim sektorima – rasta prihoda. No ekonomika koncepta ostaje zahtjevna: poslodavac plaća isti iznos za manje sati i mora izvući dodatnu vrijednost iz svakoga sata. U Hrvatskoj su pioniri zasad rijetki, ali dokazuju da ideja nije utopija – samo zahtijeva precizan dizajn procesa, jasne metrike i kulturu povjerenja. Hoće li model postati mainstream ovisit će prije svega o tome može li domaća ekonomija podignuti vrijednost proizvedenu u svakom satu rada, a tek onda o entuzijazmu za duži vikend.
