Prosvjetari odustali od štrajka: pobjeda razuma ili trijumf iscrpljivanja?

Luka, 19. lipnja 2025. – Nakon tjedana napetosti, medijskih prepucavanja i prijetnji koje su držale u neizvjesnosti sudbinu kraja školske godine za stotine tisuća učenika, nad Hrvatskom se nadvio prividan mir. U svečanom ambijentu Banskih dvora, uz bljeskove fotoaparata i kurtoazne osmijehe, čelnici sva tri školska sindikata potpisali su sporazum s Vladom. Najavljeni generalni štrajk u lipnju, tempiran da izvrši maksimalan pritisak u najosjetljivijem trenutku – tijekom zaključivanja ocjena i državne mature – otkazan je. Službeni narativ je jasan: socijalni dijalog je pobijedio, postignut je kompromis, sustav je spašen od kolapsa. Ministar i premijer govore o “pobjedi razuma i odgovornosti”, dok sindikalni čelnici svom iscrpljenom članstvu poručuju da je izborena “značajna pobjeda” i da je “ispravljena dugogodišnja nepravda” prema koeficijentima prosvjetnih radnika. Naizgled, svi su pobjednici. No, kada se ugase kamere i kada se analizira supstanca dogovora te kontekst u kojem je postignut, nameće se puno kompleksnija i neugodnija slika. Je li ovo zaista trijumf prosvjetara i pobjeda razuma? Ili je to, zapravo, tihi trijumf vladine strategije iscrpljivanja, majstorski odigrana partija u kojoj je Vlada, žrtvujući nešto novca, kupila ono najvrjednije – socijalni mir i nastavak ignoriranja suštinskih, egzistencijalnih problema hrvatskog obrazovanja?

Anatomija primirja: što je doista potpisano?

U središtu sporazuma nalazi se ono što je i bilo u fokusu cijelog spora: koeficijenti složenosti poslova. Vlada je, nakon višetjednog odbijanja, konačno pristala na korekciju koeficijenata koja bi plaće učitelja i nastavnika trebala približiti plaćama drugih zaposlenika u javnom sektoru s istom razinom obrazovanja. To je, bez sumnje, konkretan, mjerljiv i financijski opipljiv ustupak. Za prosječnog učitelja, to znači nekoliko desetaka, pa i stotinjak eura višu plaću svaki mjesec. U kontekstu rastućih troškova života, to nije zanemarivo. Sindikati stoga s punim pravom mogu tvrditi da su postigli svoj primarni, deklarirani cilj. Prisilili su Vladu da prizna postojanje problema i da ga, barem djelomično, financijski sanira. Uspjeli su, barem na papiru, ispraviti dio materijalne degradacije kojoj je njihova profesija godinama bila izložena.

Iz njihove perspektive, ovo je pobjeda pragmatizma. Izbjegnut je dug i iscrpljujuć štrajk koji bi ih neminovno doveo u sukob s roditeljima i javnošću. Svjesni su da bi svaki dan štrajka na kraju školske godine topio podršku i pretvarao ih iz boraca za dostojanstvo u taoce vlastitih zahtjeva. Postigli su maksimum mogućeg u danim okolnostima, osigurali materijalnu korist za svoje članove i sačuvali obraz pred javnošću. To je pobjeda koja se može prikazati na platnoj listi, a u svijetu realpolitike, to je jedino što se na kraju broji.

Vladina partija šaha: strategija dugog čekanja

No, da bismo razumjeli zašto je Vlada na kraju popustila, moramo razumjeti njenu strategiju, koja je bila sve samo ne pasivna. Vlada nije popustila zato što je iznenada spoznala nepravdu prema prosvjetarima. Ona je igrala hladnu, proračunatu igru, vođena taktikom koja se može sažeti u tri koraka: ignoriranje, odugovlačenje i pritisak.

Prvi korak, ignoriranje, trajao je mjesecima. Iako su sindikati upozoravali na problem koeficijenata dugo unaprijed, Vlada se oglušivala, nadajući se da će problem nestati sam od sebe ili da sindikati nemaju snage za ozbiljnu akciju. Kada je postalo jasno da je prijetnja štrajkom stvarna, prešlo se na drugi korak: odugovlačenje. Sastanci su se zakazivali i otkazivali, formirale su se “radne skupine”, nudili su se minorni ustupci i truli kompromisi. Cilj nije bio postići dogovor, već kupiti vrijeme. Svaki tjedan odugovlačenja približavao je pregovore onom najosjetljivijem datumu u školskom kalendaru – početku lipnja.

Tada na scenu stupa treći, ključni korak: pritisak. Tempiranjem finalne faze pregovora za sam kraj školske godine, Vlada je sindikate stavila u nemoguću poziciju. Odjednom, protivnici Vlade nisu bili samo ministar financija i premijer. Protivnici su postali i zabrinuti roditelji maturanata, nervozni osmaši pred upis u srednju školu, mediji koji su počeli propitivati smisao štrajka koji šteti djeci. Vlada je uspješno prebacila teret odgovornosti. Pitanje više nije bilo “zašto Vlada ne da veće plaće?”, već “hoće li sindikati uništiti kraj školske godine?”. U toj partiji živaca, Vlada, koja kontrolira medije i državni aparat, uvijek ima jače karte. Popuštanje po pitanju koeficijenata u tom trenutku više nije bilo znak slabosti, već taktički potez kojim se sindikatima nudi “častan uzmak” i kojim se Vlada pozicionira kao konstruktivna i odgovorna strana koja je spasila situaciju. Platili su nešto novca, ali su dobili neprocjenjivo – političku pobjedu i kraj krize.

Cijena mira: o čemu se nije pregovaralo

Najveća tragedija ovog sporazuma nije u onome što piše u njemu, već u onome čega u njemu nema. Fokusiranjem cjelokupnog sukoba isključivo na pitanje koeficijenata, Vlada je uspješno izbjegla bilo kakvu raspravu o stvarnim, egzistencijalnim bolestima hrvatskog obrazovanja. Dok su se tjednima vodile bitke oko decimala i postotaka, nitko nije spominjao ključne probleme koji dugoročno uništavaju sustav i tjeraju nastavnike iz profesije.

Nitko nije pregovarao o kurikularnom kaosu i stalnim, politički motiviranim “reformama” koje nastavnike pretvaraju u administrativne izvršitelje. Nitko nije spominjao potrebu za depolitizacijom izbora ravnatelja, koji su često stranački kadrovi, a ne stručni menadžeri. Nije se raspravljalo o katastrofalnom stanju školske infrastrukture, o nedostatku opreme, o pretrpanim razredima. Nije se otvorilo pitanje inflacije odličnih ocjena i pritisaka roditelja kojima su nastavnici svakodnevno izloženi. Nije se dotaknuo problem nedostatka stručnog kadra u STEM područjima, koji prijeti da u potpunosti osakati konkurentnost budućih generacija.

Svi ti stvarni, gorući problemi ostali su netaknuti. Vlada je uspjela svesti vapaj cijele jedne profesije na puko financijsko pitanje. Riješila je simptom, ali je pustila da bolest napreduje. I sindikati, koliko god se borili, u toj su igri pristali na pravila koja im je Vlada nametnula. Pristali su na to da se o suštini ne razgovara. Prihvaćanjem ovog sporazuma, oni su možda dobili bitku za koeficijente, ali su prešutno izgubili rat za budućnost obrazovanja. Izgubili su momentum i priliku da iskoriste snagu štrajka kako bi natjerali društvo na raspravu o onome što je doista važno.

Odustajanje prosvjetara od štrajka i potpisivanje sporazuma stoga ne treba gledati kao konačno rješenje, već kao intermisiju u predstavi koja će se neizbježno nastaviti. Ovo nije mir, ovo je samo primirje. Vlada je uspjela kupiti nekoliko godina socijalnog mira u jednom od najosjetljivijih sektora. Učinila je to na taktički briljantan način, žrtvujući relativno malu količinu novca kako bi izbjegla raspravu o problemima za čije rješavanje nema ni volje ni sposobnosti. Sindikati su, s druge strane, osigurali konkretnu materijalnu korist za svoje članstvo, što je njihov primarni zadatak, ali su pritom propustili povijesnu priliku da artikuliraju i nametnu raspravu o dubinskoj reformi obrazovanja.

Pravi pobjednik ove runde nije nitko od njih. Pravi pobjednik je status quo. Sustav je preživio još jedan napad i nastavlja funkcionirati po starom. Nastavnici će s nešto višom plaćom ući u iste one trošne učionice, s istim onim preopterećenim kurikulumom i istim onim osjećajem nemoći pred političkim diktatima. Ministar će ostati na svojoj poziciji, a premijer će ovu epizodu upisati kao još jedan dokaz svoje “stabilnosti” i “sposobnosti rješavanja problema”. Pravi gubitnici, kao i uvijek, ostaju skriveni od pogleda. To su djeca. Generacije koje prolaze kroz sustav koji se ne mijenja, sustav koji se bavi samim sobom umjesto da se bavi njima. Zatišje koje je nastupilo u zbornicama stoga nije zvuk zadovoljstva. To je zvuk odustajanja. Zvuk sustava koji je još jednom uspio anestezirati vlastitu bol, odgađajući neizbježnu operaciju za neku buduću, još neizvjesniju priliku.