Erasmus+ natječaji: karta za uspjeh ili karta u jednom smjeru?
U uredima za međunarodnu suradnju hrvatskih sveučilišta vlada poznata, užurbana atmosfera. Objavljeni su novi natječaji za program Erasmus+ za akademsku godinu 2025./26., a telefoni ne prestaju zvoniti. Tisuće studenata, s mješavinom nade i nervoze, pretražuju liste partnerskih sveučilišta, od Lisabona do Helsinkija, sanjajući o semestru koji će im promijeniti život. U isto vrijeme, iz Bruxellesa stižu vijesti koje bi trebale biti razlog za nacionalno slavlje: Europska komisija podiže proračun programa na gotovo pet milijardi eura, čineći međunarodnu mobilnost dostupnijom no ikad. Službeni narativ, koji zdušno prenose i sveučilišne uprave i Ministarstvo obrazovanja, slavi Erasmus+ kao trijumf europskih vrijednosti. To je priča o “cirkulaciji mozgova”, o stjecanju neprocjenjivih znanja, vještina i multikulturalnog iskustva koje će naši mladi, obogaćeni i osnaženi, donijeti natrag i ugraditi u temelje buduće, prosperitetne Hrvatske. To je prekrasna, optimistična vizija. No, u surovom kontrastu s njom stoji jedna druga, puno tiša, ali poraznija stvarnost. To je stvarnost prepunih autobusa koji svakog tjedna voze prema Njemačkoj, praznih slavonskih sela i demografske statistike koja Hrvatsku svrstava među najugroženije nacije Europe. Stoga, ključno pitanje koje moramo postaviti nije je li Erasmus+ dobar program. On je fantastičan. Ključno pitanje je puno mračnije: je li Erasmus+, u bolesnom hrvatskom kontekstu, prestao biti program privremenog odlaska i postao najučinkovitiji, državnim novcem financirani, izlazni mehanizam za trajni “odljev mozgova”?
Put u Europu: Obećanje osobnog i profesionalnog buđenja
Neupitno je da za svakog pojedinca koji dobije priliku sudjelovati u njemu, Erasmus+ predstavlja iskustvo koje mijenja život. Za studenta koji dolazi iz često rigidnog, zastarjelog i autoritativnog hrvatskog akademskog sustava, odlazak na sveučilište u, primjerice, Nizozemskoj ili Švedskoj djeluje kao putovanje u drugu galaksiju. Tamo se susreće s drugačijom akademskom kulturom – onom koja potiče kritičko razmišljanje umjesto bubanja napamet, koja cijeni dijalog i debatu umjesto bespogovornog slušanja ex cathedra predavanja, i koja studente tretira kao partnere u obrazovnom procesu, a ne kao puke brojeve u indeksu. Kroz rad na projektima s kolegama iz cijelog svijeta, kroz interakciju s profesorima koji su istovremeno i vrhunski znanstvenici i pristupačni mentori, mladi čovjek ne stječe samo specifična znanja iz svoje struke. On stječe nešto puno vrjednije: samopouzdanje, samostalnost, sposobnost snalaženja u nepoznatom, napredne jezične vještine i globalnu mrežu kontakata. On ili ona se iz pasivnog primatelja informacija transformira u aktivnog sudionika vlastitog obrazovanja. Taj proces je neprocjenjiv. Iz perspektive osobnog razvoja, Erasmus+ je vjerojatno najbolja stvar koju hrvatska država, uz posredstvo EU fondova, može ponuditi svom mladom građaninu. To je investicija koja se pojedincu stostruko isplati.
Šok povratka: Sudar dvaju svjetova
Problem nastaje onog trenutka kada se taj “novi”, promijenjeni, europski osviješteni mladi čovjek vrati kući. Nakon šest mjeseci ili godinu dana provedenih u društvu u kojem javni prijevoz funkcionira, u kojem je administracija brza i uslužna, u kojem se zakoni poštuju, a prilike temelje na sposobnostima, povratak u hrvatsku stvarnost djeluje kao hladan tuš. Sudar s nepotizmom, birokratskim kaosom, sveprisutnom korupcijom i općom atmosferom cinizma i beznađa djeluje kao kulturološki šok. Erasmus+ je studentu dao da okusi kako izgleda funkcionalno, uređeno i pravedno društvo. Time mu je, nenamjerno, učinio medvjeđu uslugu: učinio ga je bolno svjesnim dubine disfunkcionalnosti vlastite domovine.
Ta se disfunkcionalnost najočitije vidi na tržištu rada. Naš povratnik, naoružan diplomom s uglednog europskog sveučilišta, novim znanjima i entuzijazmom, nailazi na zatvorena vrata. Otkriva da je na natječaju za posao u javnoj službi ili državnoj tvrtki presudna stranačka iskaznica, a ne znanje stečeno u inozemstvu. Otkriva da privatni sektor, čast iznimkama, često ne cijeni specifične vještine koje je stekao, već traži “osobu za sve”, koju može potplatiti. Otkriva da je prosječna plaća s kojom bi trebao započeti karijeru dovoljna tek za najam sobe u stanu s još troje cimera, dok je kupnja vlastite nekretnine znanstvena fantastika. Njegov entuzijazam polako se topi i pretvara u frustraciju, a frustracija u ogorčenost. Spoznaja da znanje i trud koji su vani bili cijenjeni, kod kuće ne vrijede gotovo ništa, djeluje kao otrov koji polako ubija svaku nadu.
U tom trenutku, Erasmus+ prestaje biti lijepa uspomena i postaje referentna točka za neuspjeh. Mladi čovjek se ne sjeća samo lijepih trenutaka i putovanja; on se sjeća osjećaja normalnosti, reda i mogućnosti. Sjeća se da postoji svijet u kojem se od vlastitog rada može dostojanstveno živjeti. I tada donosi drugu, puno težu odluku. Prva je bila otići na šest mjeseci. Druga je otići zauvijek.
Država kao sponzor vlastitog egzodusa
Ovdje dolazimo do središnjeg, tragičnog paradoksa. Hrvatska država, kroz europske fondove, aktivno financira proces koji rezultira njenim vlastitim demografskim i intelektualnim siromašenjem. Ona plaća svojim najboljim i najambicioznijim mladim ljudima da odu i na vlastitoj koži iskuse koliko je život u uređenim zemljama bolji i pravedniji. Ona im, u suštini, sponzorira “probni rad” u inozemstvu. Nakon tog probnog rada, najlogičniji i najracionalniji korak za mnoge od njih je da potpišu stalni ugovor s novim, boljim poslodavcem – s njemačkim, irskim ili austrijskim društvom.
Vlada i sveučilišta hvale se brojem odlaznih studenata kao mjerilom uspjeha i “europeizacije”. No, nitko ne vodi, ili barem ne objavljuje, poraznu statistiku o tome koliki se postotak tih istih studenata nikada ne vrati, ili se vrati samo da bi spakiralo kofere za trajno. Svaki euro uložen u Erasmus+ stipendiju bez istovremenog, deset puta jačeg ulaganja u stvaranje uvjeta za povratak, promašena je investicija. To je kao da gradite najmoderniju tvornicu, a onda svoje najbolje radnike šaljete na plaćenu obuku u konkurentsku tvrtku koja nudi bolje uvjete, nadajući se da će se oni iz domoljublja vratiti raditi za manju plaću u lošijem okruženju. To nije strategija, to je ludost.
Naravno, postoje i pozitivni primjeri. Postoje oni koji se vrate i uspiju, koji pokrenu vlastite tvrtke, koji donesu novu energiju i znanje. No, to su iznimke koje potvrđuju pravilo. To su heroji koji uspijevaju unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Država se ne može oslanjati na heroizam pojedinaca; ona mora stvarati sustav u kojem je povratak i ostanak logičan i privlačan izbor za većinu.
U konačnici, rješenje problema nije u ukidanju ili ograničavanju programa Erasmus+. To bi bio čin neviđenog nazadnjaštva, zatvaranje prozora u svijet koji je mladim ljudima potrebniji no ikad. Erasmus+ nije bolest; on je samo precizni dijagnostički alat koji otkriva koliko je pacijent – hrvatsko društvo – ozbiljno bolestan. On nemilosrdno razotkriva sve naše strukturne slabosti: klijentelizam, korupciju, neefikasno pravosuđe, nedostatak prilika i duboku društvenu nepravdu.
Jedina stvarna, dugoročna strategija koja može pretvoriti “odljev mozgova” u istinsku, plodonosnu “cirkulaciju mozgova” jest stvaranje države u koju se isplati vratiti. To je strategija koja nema nikakve veze s Ministarstvom obrazovanja, već sa svim drugim resorima. To je strategija koja podrazumijeva beskompromisnu borbu protiv korupcije na svim razinama. To je strategija koja znači reformu javne uprave kako bi postala servis građana, a ne poligon za uhljebljivanje. To je strategija koja zahtijeva stvaranje poticajnog poslovnog okruženja koje nagrađuje inovaciju, a ne bliskost s politikom. To je strategija koja podrazumijeva rješavanje stambene krize i osiguravanje dostupnog zdravstva i kvalitetnog obrazovanja za sve.
Drugim riječima, jedina uspješna politika povratka jest stvaranje normalne, pristojne i pravedne države. Sve dok se to ne dogodi, svaki novi natječaj za Erasmus+, svaka nova milijarda eura iz europskih fondova namijenjena mobilnosti, bit će samo još jedan čavao u lijes demografske budućnosti Hrvatske. Svaki student koji s kartom u ruci kreće na put u Europu predstavlja individualni dobitak, ali i potencijalni kolektivni gubitak. I dok se Vlada hvali brojkama, realnost je da Hrvatska, u ovom trenutku, nije zemlja koja ulaže u svoje talente. Ona je zemlja koja, uz velikodušnu pomoć Europske unije, sponzorira talente za druge, bogatije i uređenije zemlje. A to nije strategija. To je tiha, nacionalna kapitulacija.
