Jadrolinija prelazi na zelenu flotu: početak revolucije ili smokvin list na zahrđalom divu?
Luka, 19. lipnja 2025. – Slika trajekta Jadrolinije koji pristaje u otočku luku urezana je u kolektivnu svijest i DNK svake obitelji koja živi uz Jadransko more. To je slika života i spasa – dolazak namirnica, povratak djece iz škole, dolazak turista. Ali to je istovremeno i slika koja ima svoj, manje romantičan, zvučni i mirisni potpis: potmula tutnjava prastarih dizelskih motora i oštar, težak miris ispušnih plinova koji se nadvija nad rivom. Godinama je ta slika bila nepromjenjiva konstanta, simbol sustava koji funkcionira, ali ne napreduje. Sada, po prvi put u svojoj dugoj povijesti, nacionalni brodar najavljuje kvantni skok. Poslovni plan za 2025. godinu donosi vijest koja zvuči kao da je stigla iz budućnosti: u trećem kvartalu potpisuje se ugovor za gradnju prvog potpuno električnog putničkog broda, kapaciteta 390 putnika. Ovo se predstavlja kao kamen temeljac nove, zelene flote i prvi korak prema emisijski neutralnim otočnim linijama. U službenim izjavama, ovo je trenutak za povijest, dokaz da Hrvatska hvata korak s europskom zelenom tranzicijom. No, za one koji ovise o Jadroliniji svakoga dana, za otočane, pomorce i ekologe, postavlja se niz puno trezvenijih pitanja. Je li ovo zaista početak stvarne, duboke i financijski održive revolucije, ili je to samo jedan, skupi i sjajni brod koji će služiti kao tehnološki i ekološki smokvin list, dok ostatak goleme, zahrđale flote nastavlja ploviti u 20. stoljeću?
Obećanje tišine: zašto je električni brod više od broda
Važno je odmah na početku razumjeti da prijelaz na električni pogon u pomorstvu nije samo promjena goriva; to je promjena filozofije. Prvi i najočitiji benefit je potpuno uklanjanje lokalnih emisija. Nema više crnog dima, nema dušikovih i sumpornih oksida koji nagrizaju kamene fasade povijesnih gradova i truju zrak u osjetljivim lučkim ekosustavima. Za stanovnike malih otočkih mjesta, čije se kuće nalaze tik uz pristanište, to znači čišći zrak i manje buke. Tihi, gotovo nečujni rad elektromotora u potpunoj je suprotnosti s vibracijama i tutnjavom dizelskih agregata koji remete mir. Putničko iskustvo također se mijenja iz temelja. Vožnja na električnom brodu bit će ugodnija, mirnija i lišena neugodnih mirisa, što podiže kvalitetu usluge na potpuno novu razinu.
Ovaj potez ima i golemu simboličku i marketinšku vrijednost. U svijetu u kojem ekološka svijest postaje sve važniji faktor pri odabiru turističke destinacije, Hrvatska dobiva moćan adut. Priča o “prvoj zelenoj floti na Jadranu” i “emisijski neutralnim otocima” savršen je materijal za globalne medije i turističke sajmove. Ona pozicionira Hrvatsku ne samo kao zemlju prirodnih ljepota, već i kao zemlju koja aktivno radi na njihovom očuvanju. Time se privlači nova, platežno moćnija klijentela i gradi imidž odgovorne i napredne destinacije. U tom smislu, investicija u prvi električni brod nije samo investicija u prijevoz, već i u brend cijele države.
Naposljetku, ovo je pionirski tehnološki korak. Projekt će prisiliti cijeli povezani ekosustav – od brodogradilišta i dobavljača opreme do lučkih uprava i regulatornih tijela – da usvoji nova znanja i standarde. Stvara se know-how koji će biti neprocjenjiv za buduće projekte. Ovo je prilika da hrvatska brodogradnja, koja se godinama bori za opstanak, uhvati priključak s novim, zelenim tehnologijama i postane konkurentna na tržištu budućnosti, umjesto da se bavi samo remontom zastarjelih brodova.
More puno izazova: problemi koji se ne vide s kopna
Međutim, optimistična vizija sudara se s golemim, sustavnim izazovima koji priču o lakom prijelazu na zelenu flotu čine opasno pojednostavljenom. Prvi i najveći problem zove se ostatak flote. Jadrolinija trenutno raspolaže s pedesetak brodova. Prosječna starost te flote je alarmantna, s mnogim ključnim trajektima koji su stariji od 30, 40, pa čak i 50 godina. To su brodovi koji su tehnološki zastarjeli, energetski neefikasni, skupi za održavanje i veliki zagađivači. Jedan novi električni brod, koliko god bio napredan, u toj floti izgleda kao kap u moru. Kojim tempom i kojim novcem se planira zamijeniti ostatak flote? Ako će se nabavljati jedan novi brod svake dvije ili tri godine, za potpunu obnovu flote trebat će više od pola stoljeća. U tom kontekstu, nabava jednog broda, iako pozitivna, djeluje više kao gesta kojom se umiruje savjest i zadovoljava forma, a manje kao početak stvarne, sveobuhvatne strategije obnove.
Drugi, jednako težak problem je infrastruktura. Električni brod je beskoristan bez električne “pumpe”. A ta pumpa nije obična utičnica. Za brzo punjenje baterija broda kapaciteta 390 putnika potrebna je ogromna snaga, reda veličine nekoliko megavata. To zahtijeva postavljanje moćnih punionica i transformatorskih stanica u svakoj luci u koju brod pristaje. Nadalje, potrebno je osigurati da elektroenergetska mreža samog otoka može podnijeti takvo vršno opterećenje bez da dođe do kolapsa. To znači golema ulaganja u podmorske kabele, nove trafostanice i modernizaciju cjelokupne otočne elektroenergetske mreže. Tko će platiti taj, višestruko skuplji, dio projekta? Hoće li se čekati da HEP riješi problem, ili će teret pasti na lokalne lučke uprave? Bez jasnog i financiranog plana za izgradnju prateće infrastrukture, priča o električnom brodu ostaje samo priča o brodu, a ne o funkcionalnom sustavu.
Treći izazov je paradoks “zelene” struje. Odakle će dolaziti električna energija za punjenje broda? Ako će se baterije puniti strujom proizvedenom u termoelektrani na ugljen ili uvoznom plinu, onda nismo postigli dekarbonizaciju, već smo samo premjestili emisije s mora na kopno. Prava zelena tranzicija podrazumijeva da se električni brodovi napajaju iz obnovljivih izvora energije – primarno iz velikih solarnih elektrana postavljenih na krovovima otočnih kuća, javnih zgrada i parkirališta. To zahtijeva integriranu energetsku politiku koja povezuje promet, energetiku i prostorno planiranje. Postoji li takva strategija, ili se o brodu razmišlja izolirano, kao o zasebnom projektu?
Ljudski faktor: nada, strah i pitanje isplativosti
Za otočane, koji žive u simbiozi s Jadrolinijom, ova vijest donosi mješavinu nade i skepse. Nada leži u obećanju tiše i čišće budućnosti. Skepticizam proizlazi iz desetljeća iskustva s nepouzdanim i često otkazivanim linijama. Njihovo glavno pitanje nije čime će brod biti pokretan, već hoće li ploviti redovito, hoće li biti pouzdan i, ono najvažnije, hoće li karte poskupjeti. Inicijalno visoka cijena električnog broda i golema ulaganja u infrastrukturu otvaraju realan strah da će se dio tih troškova preliti na cijenu prijevoza, dodatno poskupljujući ionako skup život na otoku.
Ključno pitanje za nacionalnu ekonomiju jest i gdje će se brod graditi. Hrvatska brodogradilišta, poput Brodosplita ili 3. Maja, posjeduju znanje i iskustvo. Dodjela ovog posla domaćem brodogradilištu bila bi snažan poticaj cijeloj industriji, signal da se država oslanja na vlastite snage i potiče razvoj novih tehnologija kod kuće. S druge strane, ako se na međunarodnom natječaju posao dodijeli nekom stranom, jeftinijem brodogradilištu iz, primjerice, Turske ili Južne Koreje, cijeli projekt gubi značajan dio svoje nacionalne strateške vrijednosti. To bi bila poruka da nam je važnija kratkoročna ušteda od dugoročnog razvoja vlastite industrije i znanja.
U konačnici, najava nabave prvog električnog broda za Jadroliniju je povijesni trenutak koji treba pozdraviti. To je nepovratan korak u pravom smjeru, priznanje da je budućnost pomorskog prometa zelena. Međutim, opasnost leži u samozadovoljstvu. Ovaj jedan brod ne smije postati izgovor za daljnje odgađanje rješavanja suštinskih problema: zastarjelosti ostatka flote, neadekvatnosti lučke infrastrukture i nedostatka sveobuhvatne, dugoročne strategije pomorskog razvoja.
Realnost je da je ovo tek prvi, mali korak na maratonu dugom desetljećima. Uspjeh ovog projekta neće se mjeriti samo porinućem jednog modernog broda. Mjerit će se onim što će uslijediti nakon toga. Hoće li Vlada i Jadrolinija predstaviti jasan, višegodišnji i financijski pokriven plan za zamjenu barem najstarijih i najproblematičnijih trajekata? Hoće li se paralelno s gradnjom broda pokrenuti i projekt energetske obnove ključnih otočnih luka? Hoće li ovaj brod postati standard, ili će ostati iznimka? Odgovori na ta pitanja pokazat će je li zelena tranzicija Jadrolinije stvarna vizija ili samo skupa fatamorgana. Za sada, imamo razloga za oprezni optimizam, ali put od jednog električnog broda do istinski zelene i održive flote na Jadranu još je uvijek dug, neizvjestan i posut s puno više izazova nego što se to u ovom trenutku slavlja želi priznati.
