Prva hrvatska offshore vjetroelektrana: zelena revolucija ili bitka za Jadran?
Na obzorju sjevernog Jadrana, u modroj izmaglici gdje se more spaja s nebom, rađa se vizija nove, moderne i energetski neovisne Hrvatske. Europska unija, kroz svoj instrument CEF Energy, upalila je zeleno svjetlo i osigurala financiranje za studiju izvedivosti prvog hrvatskog offshore vjetroparka – monumentalnog projekta snage 300 megavata koji obećava čistu energiju za stotine tisuća domova. U službenim priopćenjima i prezentacijama, ovaj se projekt predstavlja kao krunski dokaz hrvatskog iskoraka u 21. stoljeće. To je priča o dekarbonizaciji, o ispunjavanju ciljeva Zelenog plana, o tehnološkom napretku i stvaranju visokokvalitetnih radnih mjesta. To je narativ o Hrvatskoj kao energetskom lideru, o divovskim, elegantnim elisama koje će u tišini, pokretane snagom bure i juga, pretvarati vjetar u prosperitet. No, dok se u uredima u Bruxellesu i Zagrebu crtaju mape i ispisuju studije, na moru, među ljudima koji od njega i za njega žive, ta ista vizija ne izgleda kao obećanje, već kao prijetnja. Ideja o stotinama čeličnih divova zabijenih u morsko dno otvorila je duboku pukotinu u društvu, najavljujući neizbježan sukob triju svjetova koji Jadran smatraju svojim: svijeta energetike, svijeta ribarstva i tihog, ali moćnog svijeta nacionalne sigurnosti. Projekt prve hrvatske offshore vjetroelektrane stoga nije samo tehničko i energetsko pitanje. On je prvorazredni društveni i politički test koji će razotkriti tko doista upravlja najvrjednijim hrvatskim resursom i čiji će interesi na kraju prevagnuti u neobjavljenom ratu za Jadran.
Evanđelje po Zelenom planu: argumenti za revoluciju
Argumentacija koja stoji iza projekta je moćna, uvjerljiva i usklađena s duhom vremena. Ona počiva na tri neraskidiva stupa. Prvi je energetska neovisnost. U svijetu obilježenom geopolitičkom nestabilnošću, ratovima koji utječu na cijenu energenata i sve očitijom nepouzdanošću fosilnih goriva, sposobnost proizvodnje vlastite energije postaje pitanje nacionalnog opstanka. Oslanjanje na uvozni plin i naftu je strateška slabost. Offshore vjetroelektrana, s golemim i postojanim energetskim potencijalom Jadrana, nudi put prema samodostatnosti. Ona je, u toj vizuri, više od elektrane; ona je strateški štit koji Hrvatsku čini otpornijom na vanjske šokove.
Drugi stup je neupitna obveza dekarbonizacije. Kao članica Europske unije, Hrvatska se obvezala na ambiciozne ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova. Zeleni plan nije popis lijepih želja, već zakonska i financijska realnost. Države koje ne budu ispunjavale svoje obveze suočit će se s penalima, dok će one koje predvode u tranziciji imati pristup izdašnim fondovima za oporavak i razvoj. Vjetar je, uz sunce, najčišći i najobilniji resurs koji Hrvatska posjeduje. Ignorirati potencijal offshore vjetra značilo bi ne samo ekološku neodgovornost, već i ekonomsko samoubojstvo. U tom kontekstu, izgradnja vjetroparka nije stvar izbora, već nužde.
Treći stup je gospodarski i tehnološki potencijal. Ovo nije samo uvoz strane tehnologije. Projekt ovakvih razmjera otvara golem prostor za angažman domaćih tvrtki. Brodogradilišta bi mogla graditi temelje i servisne brodove, metalna industrija proizvoditi komponente, IT sektor razvijati softver za upravljanje, a lokalna sveučilišta i instituti provoditi istraživanja. Stvaraju se nova, dobro plaćena radna mjesta za inženjere, tehničare, ronioce i pomorce. To je prilika da se Hrvatska, umjesto da bude samo turistička destinacija, pozicionira i kao centar izvrsnosti za tehnologije obnovljivih izvora energije na Mediteranu. Narativ je jasan: ovo je investicija u budućnost, u znanje, u pametan i održiv razvoj.
Glas iz dubine: pobuna ribara protiv čeličnih divova
Dok se u kabinetima govori o megavatima i postocima, na ribarskim brodovima, u lučicama i konobama duž sjevernog Jadrana, priča zvuči potpuno drugačije. Za ljude koji generacijama žive od mora, vjetroelektrana nije simbol napretka. Ona je čelična šuma koja prijeti da proguta njihove pašnjake. Njihovi strahovi su konkretni, opipljivi i utemeljeni na životnom iskustvu.
Prvi i najveći strah je gubitak ribolovnih područja. Zona u kojoj bi se vjetropark gradio, sa svojim temeljima, sidrištima i podmorskim kabelima, postala bi de facto zabranjena zona za ribolov, osobito za povlačne mreže – koče. To nisu bilo koja područja; to su često najbogatija lovišta, tradicionalna mrijestilišta i migracijske rute plave ribe, škampa i oslića. Za ribara, to je kao da poljoprivredniku oduzmete najplodniju njivu. Obećanja o stvaranju “umjetnih grebena” oko temelja turbina, koji bi navodno mogli privući ribu, oni dočekuju s dubokim prezirom. To je, u njihovim očima, ciničan pokušaj “greenwashinga”, nerazumijevanje složene dinamike morskog ekosustava koji se ne može popraviti s nekoliko komada betona.
Drugi strah tiče se utjecaja na sam morski život. Buka i vibracije tijekom višegodišnje izgradnje, kao i stalni podmorski zvuk tijekom rada turbina, mogli bi trajno promijeniti ponašanje riba. Pelagijske vrste poput srdele i inćuna, koje su temelj cjelokupne ribarske industrije na Jadranu, iznimno su osjetljive na zvuk. Postoji realna opasnost da će one jednostavno zaobilaziti široko područje oko vjetroparka, što bi dovelo do kolapsa ulova i u onim zonama koje nisu izravno zatvorene. Ribari ne vjeruju studijama o utjecaju na okoliš koje financiraju sami investitori. Njihova studija je njihovo životno iskustvo, a ono im govori da se priroda ne može prevariti.
Treći, najdublji strah je onaj od gubitka identiteta i načina života. Ribarstvo nije samo posao; to je kultura, nasljeđe, stoljećima građen odnos čovjeka i mora. Uvođenje industrijskog postrojenja takvih razmjera u njihovo “dvorište” doživljava se kao nasilje, kao čin arogancije koji njihovo znanje i njihovu egzistenciju proglašava nevažnima u usporedbi s apstraktnim energetskim ciljevima. Oni se osjećaju izdanima od države koja bi ih trebala štititi, a koja umjesto toga pogoduje velikim, često stranim korporacijama. Njihova borba nije samo borba za lovišta; to je borba za dostojanstvo.
Tihi veto: nevidljivi interesi vojske i sigurnosti
Dok je sukob energetičara i ribara glasan i javan, treći ključni igrač u ovoj priči djeluje u tišini, daleko od očiju javnosti. To je Hrvatska vojska, odnosno Ministarstvo obrane. Za njih, Jadran nije ni izvor energije ni izvor hrane. On je strateški prostor, vitalan za obranu i nacionalnu sigurnost. Postavljanje stotina 250 metara visokih čeličnih struktura u taj prostor stvara niz ozbiljnih operativnih problema.
Prvo, vjetroelektrane stvaraju golemi “radarski nered” (clutter). Mogu ometati i civilne i vojne radarske sustave, stvarajući “slijepe točke” i otežavajući praćenje malih, brzih plovila, što je ključno za borbu protiv krijumčarenja, ilegalnih migracija ili potencijalnih terorističkih prijetnji. Drugo, podmorska buka koju generiraju turbine može ometati sofisticirane sonarne sustave koji se koriste za nadzor podmorja. Treće, fizička prisutnost parka ograničava prostor za vojne vježbe, kako pomorskih tako i zračnih snaga.
Ove primjedbe MORH neće iznositi na javnim raspravama. One će biti predmetom zatvorenih, međuresornih sastanaka na kojima će se tražiti kompromis. Vojni lobi je iznimno moćan i nijedna Vlada ga ne može ignorirati. Stoga je vrlo vjerojatno da će konačna lokacija i dizajn vjetroparka uvelike ovisiti o nevidljivom, ali čvrstom vetu vojske. To cijeli proces čini dodatno netransparentnim, jer će se ključne odluke donositi na temelju argumenata o nacionalnoj sigurnosti koji nikada neće biti u potpunosti dostupni javnosti.
Sukob oko prvog offshore vjetroparka nije, dakle, ravnopravna borba triju jednakih interesa. To je arena u kojoj su pobjednici i gubitnici unaprijed poznati, jer njihova stvarna moć nije ni približno ista. Na jednoj strani je golema financijska i politička mašinerija, sačinjena od energetskih korporacija, europskih fondova i državne birokracije, koju obveze iz Zelenog plana tjeraju naprijed. Njihov interes je jasan, globalan i strateški. Na drugoj strani su ribari, fragmentirani, financijski slabi, s dubokim nepovjerenjem prema institucijama i s argumentima koji se temelje na tradiciji i lokalnoj egzistenciji. Negdje između, u sjeni, stoji vojska sa svojim tihim, ali nezaobilaznim strateškim interesima.
Realno je za očekivati da će se projekt, u nekom obliku, realizirati. Pritisak za dekarbonizacijom i energetskom neovisnošću je prevelik da bi se odustalo. No, proces koji će dovesti do realizacije bit će ogledalo hrvatske političke realnosti. Zabrinutost ribara bit će formalno uvažena kroz niz “javnih rasprava” i “studija utjecaja”, ali će na kraju biti pacificirana nekim oblikom financijske kompenzacije ili obećanjima o “novim prilikama”. To će biti predstavljeno kao uspješan socijalni dijalog, iako će se ribari osjećati prevarenima. Primjedbe vojske riješit će se u tajnosti, kroz prilagodbu lokacije i tehničkih parametara. Projekt će se na kraju proglasiti nacionalnim uspjehom, pobjedom zelene i moderne Hrvatske.
Međutim, stvarna cijena te pobjede neće se mjeriti u eurima ili megavatima. Mjerit će se u daljnjem produbljivanju jaza između “običnih” ljudi i otuđenih centara moći. Mjerit će se u osjećaju da je još jedan komad zajedničkog dobra, Jadransko more, pretvoren u poligon za ostvarivanje interesa velikog kapitala i visoke politike, bez da se glas onih koji od tog dobra žive istinski čuo ili uvažio. Prva hrvatska offshore vjetroelektrana vjerojatno će proizvoditi struju. Ali ono što je gotovo sigurno jest da će, usput, proizvesti i novu, golemu količinu društvenog nepovjerenja, cinizma i osjećaja nemoći. A to je energija od koje se jedno društvo puno teže oporavlja nego od nestašice kilovata.
