Kreativnost u doba umjetne inteligencije: Tko je autor glazbe, slike ili teksta koji je stvorio AI?
Zagreb, 19. lipnja 2025. – U posljednjih nekoliko godina, svjedočimo eksploziji kreativnosti koja ne izvire iz ljudskog uma, već iz silicijskih čipova i složenih algoritama. Generativna umjetna inteligencija, s alatima poput Midjourneya, DALL-E-ja, Suna i ChatGPT-ja, postala je sposobna skladati simfonije, slikati u stilu renesansnih majstora i pisati poeziju koja dotiče dušu. Ovi nevjerojatni dosezi otvorili su nove horizonte, ali su istovremeno stvorili pravni i filozofski vrtlog, postavljajući jedno od najsloženijih pitanja našeg doba: tko je autor djela koje je stvorila umjetna inteligencija?
Ovo pitanje ne dira samo u temelje autorskog prava, već i u samu definiciju kreativnosti, umjetnosti i onoga što znači biti čovjek. Je li AI samo sofisticirani kist u rukama umjetnika ili je postao samostalni stvaratelj, digitalna muza 21. stoljeća?
Perspektiva #1: AI kao napredni alat
Najjednostavniji i trenutno pravno najprihvaćeniji odgovor jest da je umjetna inteligencija samo iznimno napredan alat. Prema ovoj perspektivi, AI nije ništa više od kamere za fotografa, sintesajzera za glazbenika ili programa za grafički dizajn za ilustratora. Iako alat posjeduje nevjerojatne mogućnosti, kreativna iskra i konačna odluka dolaze od čovjeka.
Čovjek je taj koji osmišljava i piše naredbu (prompt), bira stil, definira parametre i, što je najvažnije, kurira rezultate. Od stotina generiranih slika, čovjek bira onu jednu koja najbolje odgovara njegovoj viziji. On je taj koji spaja različite AI-generirane glazbene dionice u koherentnu skladbu ili dorađuje tekst koji je napisao jezični model. U tom smislu, čovjek-korisnik je redatelj, a AI je vojska glumaca, scenografa i snimatelja. Autorsko pravo, tvrde zagovornici ovog stava, štiti taj ljudski doprinos – selekciju, aranžman i finalnu obradu – a ne sirovi izlaz stroja.
Ovaj pogled podržava i praksa Ureda za autorska prava Sjedinjenih Američkih Država, koji je u nekoliko navrata odbio registrirati autorsko pravo na djela koja su u potpunosti generirana od strane AI-ja, inzistirajući na ključnom elementu “ljudskog autorstva”.
Perspektiva #2: Duh iz stroja i problem “crne kutije”
Međutim, svoditi moćne generativne modele na puki “alat” zanemaruje njihovu složenost. Ovi sustavi nisu poput čekića koji pasivno čeka udarac. Oni su trenirani na nezamislivo velikim bazama podataka koje sadrže gotovo cjelokupno digitalizirano ljudsko znanje i umjetnost. Unutarnji procesi kojima AI dolazi do rezultata često su “crna kutija”, neprozirni čak i za same programere koji su ga stvorili.
AI može proizvesti potpuno neočekivane, originalne i stilski nove rezultate koji nadilaze ono što je korisnik eksplicitno tražio u naredbi. Ta emergentna kreativnost, sposobnost sustava da stvori nešto istinski novo spajanjem milijuna naučenih obrazaca na nepredvidive načine, komplicira pitanje autorstva. Ako korisnik nije mogao predvidjeti konačni rezultat, može li se u potpunosti smatrati njegovim autorom? Ovdje se AI počinje približavati ulozi suradnika, a ne samo alata.
Pravni labirint i etička močvara podataka
Pravni sustavi diljem svijeta, uključujući i hrvatski, temelje se na premisi da je autor ljudsko biće. Zakoni o autorskom pravu pisani su stoljećima prije pojave strojeva koji mogu slikati. To stvara pravnu prazninu koju sudovi i zakonodavci tek počinju ispunjavati.
Dodatnu dimenziju problema unosi i pitanje podataka na kojima su modeli trenirani. Ti podaci uključuju milijune slika, tekstova i glazbenih djela zaštićenih autorskim pravom. Je li rad koji AI stvori zapravo derivat tisuća drugih djela čiji su autori stvarni ljudi? Krši li sam proces treniranja autorska prava umjetnika čiji su radovi korišteni bez dopuštenja?
Ovo su pitanja u središtu brojnih tužbi koje su umjetnici, izdavači i novinske kuće (poput The New York Timesa i Getty Imagesa) pokrenuli protiv vodećih AI kompanija. Ishodi tih sudskih procesa mogli bi iz temelja preoblikovati budućnost generativne umjetne inteligencije i definirati tko ima pravo na plodove njezina rada.
Tko je, dakle, autor? Odgovor nije jednostavan i vjerojatno neće biti jedinstven. Čini se da se krećemo prema novom, hibridnom modelu autorstva. U budućnosti, djelo možda neće imati jednog autora, već će biti prepoznato kao plod suradnje između čovjeka i stroja.
Možda ćemo trebati nove kategorije intelektualnog vlasništva ili nove načine pripisivanja zasluga koji prepoznaju doprinos svih uključenih strana: korisnika koji je dao ideju i smjer, AI modela koji je generirao sadržaj, pa čak i nebrojenih umjetnika čiji su radovi poslužili kao “hrana” za učenje algoritma.
Pitanje autorstva u doba umjetne inteligencije više je od tehničke pravne zavrzlame. Ono nas tjera da preispitamo što cijenimo u umjetnosti – je li to samo finalni proizvod ili i kreativni proces, namjera, emocija i ljudsko iskustvo utkano u njega? Dok strojevi postaju sve kreativniji, možda će naša definicija autorstva morati postati mudrija, fleksibilnija i, u konačnici, humanija.
